Nedavno dodate misli i citati 135
-
Mogu da mislim šta god hoću, učiniti ne mogu ništa. U današnjem svijetu ostaju nam samo dvije mogućnosti, prilagođavanje ili vlastita žrtva. Boriti se ne možeš, kad bi i htio, onemogućiće te na prvom koraku, pri prvoj riječi, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomena. Nemaš mogućnosti da kažes ono što ti je na srcu, pa da poslije i stradaš! Premlatiće te da ne progovoriš, da iza tebe ostane sramota ili ćutanje.
Meša Selimović
-
Ostaće kutak slobode na zemlji i vjera u njenu potpunu mogućnost.
Meša Selimović
-
Nije teškoća u onome što se dešava, već što ne može ni da se pomiri ni da šta izmjeni.
Meša Selimović
-
Svako od nas uvijek proživi što i svi prije nas, i ničiji udes nije pouka, ničija muka utjeha. Ni na što se čovjek ne navikava zato što su to mnogi doživjeli prije njega. Uvijek je bilo rata, otkako svijet postoji, a ljudima je uvijek nanovo teško. Uvijek se dešavalo da je čovjeka stizala nesreća, i nikad se niko ne utješi mišlju: nisam sam, i nisam prvi ni posljednji.
Meša Selimović
-
Sve što je izvan dohvata naše ruke, sve što nije potpuno naše, s čim nismo srasli tako da postane isto što i mi, to je tuđe, ničije, ne štiti. To je kao vjetar, ništa, nemaš na čemu da stojiš, nizašto se ne držiš, ništa te ne drži, oči su ti prazne, srce ti je pusto, ostaje samo nemir.
Meša Selimović
-
Malo je šta mijenjao u životu, jednom izabranu stazu teško je napuštao. A zašto bi je i napuštao? Život nije promjena već trajanje. Promjene su nered i zato protiv života. Ni rđav put nije lako napustiti, a ako je dobar, zašto bi ga mijenjao?
Meša Selimović
-
Ko bi znao šta je u mislima žensku stvorenju, to je zatvorena i nepristupna pećina, godinama s njom hljeb i postelju dijeliš pa ne znaš ko je ni kakva je, obilaziš oko njenog tijela, držiš ga u rukama, a u njoj ne znaš šta je, ne vidiš šta misli. Pa čovjeku dođe žao, učini mu se da je sam na svijetu.
Meša Selimović
-
Zar niko ne može da pobjegne od svoje prošlosti? Zar ljudi moraju da se okreću u krugu, nesposobni da izmijene sudbinu koja im je unaprijed određena? I koliko je krvno i psihološko naslijeđe sreća ili nesreća, napredak ili zaustavljenje.
Meša Selimović
-
Smešno je možda, bio sam čovek s onim od juče i hoću da budem čovek s ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim ali me to ne buni jer čovek je promena, a zlo je ako ne poslušamo savest kad se javi.
Meša Selimović
-
Nikada nemojte reći da ste sreli najglupljeg čovjeka; uvjek se može desiti da ga neko pretekne!
Meša Selimović
-
Razuman se hrani da živi, a lud živi samo da se hrani i goji.
Meša Selimović
-
Zlo se samo snagom dokazuje, sve ostalo pameću.
Meša Selimović
-
Teško je vjerovati, ali je istina, bio sam duboko ganut. Zato što me
se jedan čovjek sjetio. Ni zbog čega, ni zbog kakve koristi, iz čista
srca.
Meša Selimović
-
Niko nikom ne može natovariti toliko muke na vrat koliko može čovek sam sebi.
Meša Selimović
-
Ova žena je ćudljiva, vječiti april, vesela je pa tmurna, pričljiva pa malorjeka, svakog jutra ustaje i na lijevu i na desnu nogu pa je ne određuje dan već trenutak, slučajno je ovdje, kivna kad se sjeti da je mogla biti na drugom mjestu, razdragana kad pomisli da će biti. Obična je samo kad zaboravi.
Meša Selimović
-
Nije se udala, udali su je. Nekoliko dana prije moga dolaska. Da sam manje spavao, da sam i noću putovao, da je bilo manje umora, da su bile manje ravnice i niža brda koja je trebalo pregaziti, došao bih na vrijeme, ona se ne bi udala, a ja možda ne bih otišao iz sela.
Meša Selimović
-
Osmehom se namirivao za gubitke, stvorio svoje unutrašnje bogatstvo, verovao da u životu nema samo pobeda i poraza, da postoji i disanje, i gledanje, i slušanje, i reč i ljubav, i prijateljstvo, i običan život, koji mnogo zavisi samo od nas.
Meša Selimović
-
Sve ima svoju vrednost i težinu, ni manju ni veću nego što je ima, a nama izgledaju različite. Jedne nevolje vreme čini lakšim, druge težim. Mi se menjamo, svet ostaje.
Meša Selimović
-
Ne znam kakva je sad, ja je pamtim po ljepoti i po izrazu patnje na licu, kakvo više nikad nisam vidio, niti sam dugo mogao da zaboravim, jer sam tu patnju prouzrokovao. Zbog te žene, jedine koju sam volio u životu, nisam se oženio. Zbog nje, izgubljene, zbog nje otete, postao sam tvrđi i zatvoreniji prema svakome. Osećao sam se poharan i nisam davao ni drugima ono što nisam mogao dati njoj. Možda sam se svetio sebi i ljudima, nehotice i ne znajući. Boljela me, odsutna. O, zaista, ali je sve bilo kasno. Šteta što moju neistrošenu nježnost nisam dao ma kome-roditeljima, bratu, drugoj ženi. Ali, možda to govorim bez razloga, sad, svodeći račune. Jer i nju sam ostavio i otišao na vojnu, ne žaleci, a požalio sam kad ništa više nisam mogao izmjeniti.
Meša Selimović
-
Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi.
Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao.
Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude.
Meša Selimović
